ili objašnjenje “Time for blocking useful idiots”
statusa na tviteru
Glupavo
i površno (nemam adekvatnije izraze) poređenje Kemala
Kılıçdaroğlua,
lidera (kemalističke) Republikanske narodne partije (CHP)[1] sa Mahatmom Gandhijem na osnovu navodne fizičke “sličnosti” je
lansirala ovdašnja pro-CHP štampa još onomad 2010. kada je ono što
je sada poznato kao FETÖ (teroristička
organizacija fetulahdžija) pripomoglo
da se Kemal izvuče iz političke zavetrine i postavi na čelo
CHP-a.[2]
Inostrana štampa je poređenje (blentavo) nekritički prihvatila. Sa
njom, na žalost (a kao i uvek) čak i jedan deo mislećih ljudi.
Za
ljude memorije superiornije od akvarijumske ribice poređenje je uvek
bilo uvreda inteligencije i smešan pokušaj pranja prilično prljave
karijere bivšeg birokrate. Naime, Kemal Kılıçdaroğlu
je od 1992. do 1999. bio na čelu administracije
socijalnog osiguranja. Za njegovog vakta ta institucija je uspela da
proćerda (čitaj, proneveri) 5 (pet) milijadi dolara, a da zdravstvo
učini neefikasnijim od zemalja trećeg (ili bolje, četvrtog) sveta.
Te pare su se slile u privatne firme koje su poslovale sa socijalnim
osiguranjem i džepove onih koji su im to (bez tendera) omogućavale.
Kao ilustracija brutalne pljačke države je primer da je država
plaćala 2,5 (dve i po) hiljade dolara za jedan koronarni stent čija
je tržišna vrednost u to doba iznosila 25 (dvadesetpet) dolara.
Korupcija
je bila istraživana i u radarski snop istrage je ušao i
Kılıçdaroğlu, ali
je zbog opšte amnestije decembra 2000, poznate po imenu žene
tadašnjeg premijera Ecevita, Rahşan, vuk
pojeo magarca. Činjenica da je Kemal Kılıçdaroğlu
zloupotrebio sistem i 1997. prijavio svog
četrnaestogodišnjeg sina kao zaposlenog, a kasnije 2008. samo deset
meseci staro unuče, govori o moralu i njegovom shvatanju države kao
Alaj-begove slame. Suočen sa tim, kao poslanik parlamenta, odgovorio
je u stilu kvalitetnog teflona: “Etički to nije ispravno, ali to
ne može meni oduzeti pravo da volim svoje unuče.[3]
Zapravo
priča o koronarnim stentovima je najbolje i višeslojno objašnjenje
osnovne turske političke podele, koja se uvek maskira nečim kako bi
(surova) realnost bila nedokučiva čak i za deo domaće publike, da
ne govorim o beslovesnim strancima opterećenim (najčešće i u
najvećem broju), orijentalizmom, islamofobijom, istorijskim
mitovima (pre svega o ćaći nacije)
i sličnim bagažom.
Naime,
ono što je (samoproklamovana) elita izgubila novembra 2002. dolaskom
Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast, su samo i isključivo
političke poluge, koja su toj eliti (samoproglašenim “vlasnicima”
republike) omogućavale da se raspoređuje na mesta sa kojih će
besomučno pljačkati državu, držati je daleko ispod njenih
potencijala i ovisnom o kreditima MMF-a. Istom prilikom Zapad je
izgubio klijent državu koja na naredbu “skoči!” pita “koliko
visoko?”[4]
Sa druge strane sečenje korupcije na tom najvišem i verovatno
srednjem nivou (niko nije lud da tvrdi da je Turska
“corruption-free”) je donelo/oslobodilo ogromnu količinu novca.
Sto puta više naplaćeni koronarni stent je u neku ruku iako
ilustrativan i trivijalan primer, jer samo se može naslutiti kolike
pare su nestajale u velikim infrastrukturnim projektima.
Statistika
je neumoljiva i brojke govore za sebe. U deceniji pre AKP je u
Turskoj izgrađeno 600 (šest stotina) kilometara asfaltnih puteva –
dakle, prosek 60 km godišnje. U prvoj deceniji AKP-a to je bilo
17.000 (sedamnaest hiljada) kilometara. Uz to Turska je u toj
deceniji vratila celokupan dug MMF-u (oko 23 milijarde dolara),
utrostručila BND, smanjila broj siromašnih (<3$ dnevno) sa
dvocifrenog na jedan i po procent.[5]
Političkih i socijalnih promena na bolje su, čini mi se, najsvesniji stranci koji su dovoljno dugo ovde da znaju kako je to izgledalo pre 2002. U tom smislu preporučujem tekstove Adama McConnela na turskom liberalnom portalu Serbestiyet. Da se ne bi palo na priču o "regresiji" treba znati od čega se krenulo, a univerzitetski prof. istorije moderne Turske, dovoljno intelektualno pošten da nije pod uticajem belih Turaka, je dobro opremljen za to.
Sve to objašnjava popularnost AKP i Erdoğana, kao i odlučnost opozicije da vanparlamentarnim, vanistitucionalnim i otvoreno nasilnim sredstvima podrije ili obori vladu i, ako može, vrati stari (suštinski kompradorski) sistem. Za to imaju nesebičnu podršku međunarodnih medija (stranih vlada i po pravilu veoma selektivnih “ljudCkopravaških” organizacija).
Sve to objašnjava popularnost AKP i Erdoğana, kao i odlučnost opozicije da vanparlamentarnim, vanistitucionalnim i otvoreno nasilnim sredstvima podrije ili obori vladu i, ako može, vrati stari (suštinski kompradorski) sistem. Za to imaju nesebičnu podršku međunarodnih medija (stranih vlada i po pravilu veoma selektivnih “ljudCkopravaških” organizacija).
Preko pedeset godina Zapad je bio sasvim zadovoljan fasadom
demokratije u Turskoj, u kojoj je izborna sloboda osvojena, ali se
izborna volja “korigovala” vojnim pučevima (4 uspešna i 2
neuspešna od 1960.) svaki put kada demokratski izbor počne da
predstavlja pretnju samoproklamovanim “vlasnicima” Turske.
Pučevi su uvek bili maskirani “ideološkim” velovima i
izmišljenim sukobima. Tako je su pučevi 1971. i 1980. pravdani
“crvenom opasnošću” (odnosno sukobom “levičara” i
“desničara”), a od je tada “islamizam” predstavljan kao
pretnja poretku, čitaj pretnja korumpiranoj oligarhiji. Dok se jedan
manji deo lepi na te žvake one su zapravo predstava (ili dimna
zavesa) za inostranstvo i kao takva deo lažne dihotomije koja se
inače primenjuje na ceo region. Diskurs “islamisti” v.s.
“sekularisti” je na domaćem terenu izašao iz upotrebe već
tokom prve decenije ovog veka (kao apsurdan i neefikasan). Ovde je
naglasak na “domaćem terenu” jer ga opozicija u kontaktima sa
beslovesnim strancima i dalje rabi, a oni (stranci) se na njega
(diskurs) lepe ko muve na govna, što je u neku ruku “razumljivo”
s obzirom na gorepomenuti bagaž.
CHP je uvek bio branilac status quo, jer je u njemu bio zaštićen.
Podsećam to je partija koja za skoro 90 godina postojanja nije
osvojila NIJEDNE izbore, a istovremeno je uživala u polugama vlasti
koje nikako nisu reflektovale ni blizu većine. Uostalom, jedan od
kemalističkih pokliča “za narod uprkos narodu” je suština koja
objašnjava decenijsku represiju manjine nad većinom. Marš nije
ništa drugo do (ponovni) pokušaj stvaranja haosa sa ciljem da
iznedri ili situaciju u kojoj bi puč izgledao “opravdan” ili
građanski rat. Ništa suštinski novo, jer na tome se radi od 2013.
Nastaviće se (verovatno)
P.S. No i ovaj prvi deo je dovoljno da objasni blok za sve budaletine
koje piške firnajz na fakat da “Turci marširaju”, a znaju Tursku sa razglednice, letovanja ili (najgori slučajevi) imaju 1-2 poznanika/prijatelja (koji ih hrane balegom).
[1] CHP
je ćaća nacije osnovao kao jedinu partiju nove republike. Turska
je do 1950. bila jednopartijska država (čitaj blago diktatorski
režim). Pre primanja u NATO morala je da izgradi barem fasadu
demokratije i 1950. je prešla na višepartijski sistem. Prve
višestranačke, demokratske i (donekle) fer i slobodne izbore
osvaja Demokratska stranka na čijem čelu je bio Adnan Menderes.
Izborne uspehe ponavlja još dva puta (kao i džinovske korake u
napretku zemlje), da bi ga 1960. oborila vojna hunta i posle
kengurskog suda obesila.
CHP nikad nije osvojio vlast izborima, ali je u vlasti uvek bio. Danas partija tvrdi da je “socijaldemokratska”. Ali se ne odriče 6 Ataturkovh principa koji su simbolično predstavljeni sa 6 strelica na amblemu partije: nacionalizam, populizam, etatizam, republikanizam, reformizam i laicizam. Principi vrište fašizam i ova knjiga nije slučajno napisana. U svakom slučaju nema i nikad nije bilo ni “d” od demokratije u “majndsetu” kemalista.
CHP nikad nije osvojio vlast izborima, ali je u vlasti uvek bio. Danas partija tvrdi da je “socijaldemokratska”. Ali se ne odriče 6 Ataturkovh principa koji su simbolično predstavljeni sa 6 strelica na amblemu partije: nacionalizam, populizam, etatizam, republikanizam, reformizam i laicizam. Principi vrište fašizam i ova knjiga nije slučajno napisana. U svakom slučaju nema i nikad nije bilo ni “d” od demokratije u “majndsetu” kemalista.
[2] Deniz
Baykal, dotadašnji lider CHP-a je bio primoran na ostavku kada je
video kompromitujućeg sadržaja u kojoj nastupaju on (obučen u
čarape) i njegova sekretarica (kasnije CHP poslanica) pušten u
javnost. Događaj iz videa je tada 2010. bio pluskvamperfekat, ali
je skandal bio dovoljan da Baykal da ostavku. U oproštajnom govoru
je uputio pozdrave Pennsylvanii (boravištu Fetullaha Gülena), ali
fakat skoro niko nije tome pridao značaj tada. Kılıçdaroğlu
nije viđen kao kandidat za genseka partije. Sam je izjavljivao kako
nije kandidat, da bi samo nedelju dana kasnije to postao i bio
izabran.
[3] Dugogodišnji
gradonačelnik Ankare, Melih Gökçek,
godinama tvrdi da je Kılıçdaroğluova
vila sa bazenom u Ankari “zarađena” na
poslu sa stentovima. Kılıçdaroğlu,
vešto izbegava pitanja na tu temu, ali ne tuži
Gökçeka.
[4] Da
će Turska krenuti putem nezavisne spoljne politike (balansiranja)
bilo je jasno već u proleće 2003. kada je odbila, odlikom
parlamenta (a ta odluka je reflektovala volju 96% stanovništva) da
učestvuje u agresiji na Irak i da ne dozvoli da njena teritorija
bude odskočna daska agresorima.
Kao ilustraciju prljavosti dnevno-političkog međupartijskog nadgornjavanja može poslužiti činjenica da su SVE partije tokom predizborne kampanje (jesen 2002.) obećavale upravo to isto, da bi onda u proleće 2003. opozicija predviđala smak sveta (dobro, ne sveta nego Turske) ako se takva odluka izglasa i listom glasala protiv.
Kao ilustraciju prljavosti dnevno-političkog međupartijskog nadgornjavanja može poslužiti činjenica da su SVE partije tokom predizborne kampanje (jesen 2002.) obećavale upravo to isto, da bi onda u proleće 2003. opozicija predviđala smak sveta (dobro, ne sveta nego Turske) ako se takva odluka izglasa i listom glasala protiv.
[5] U
istom tom periodu je udvostručila broj aerodroma (sa 25 na 52),
izgradila solidnu mrežu brzih pruga, nebrojeno bolnica (reformisano
zdravstvo je ogledni primer efikasnosti i integracije državnog i
privatnog sektora u jedan socijalno odgovorni sistem).