Monday 3 July 2017

Turski Gandi i njegov marš

ili objašnjenje “Time for blocking useful idiots” statusa na tviteru

Glupavo i površno (nemam adekvatnije izraze) poređenje Kemala Kılıçdaroğlua, lidera (kemalističke) Republikanske narodne partije (CHP)[1] sa Mahatmom Gandhijem na osnovu navodne fizičke “sličnosti” je lansirala ovdašnja pro-CHP štampa još onomad 2010. kada je ono što je sada poznato kao FETÖ (teroristička organizacija fetulahdžija) pripomoglo da se Kemal izvuče iz političke zavetrine i postavi na čelo CHP-a.[2]
Inostrana štampa je poređenje (blentavo) nekritički prihvatila. Sa njom, na žalost (a kao i uvek) čak i jedan deo mislećih ljudi.
Za ljude memorije superiornije od akvarijumske ribice poređenje je uvek bilo uvreda inteligencije i smešan pokušaj pranja prilično prljave karijere bivšeg birokrate. Naime, Kemal Kılıçdaroğlu je od 1992. do 1999. bio na čelu administracije socijalnog osiguranja. Za njegovog vakta ta institucija je uspela da proćerda (čitaj, proneveri) 5 (pet) milijadi dolara, a da zdravstvo učini neefikasnijim od zemalja trećeg (ili bolje, četvrtog) sveta. Te pare su se slile u privatne firme koje su poslovale sa socijalnim osiguranjem i džepove onih koji su im to (bez tendera) omogućavale. Kao ilustracija brutalne pljačke države je primer da je država plaćala 2,5 (dve i po) hiljade dolara za jedan koronarni stent čija je tržišna vrednost u to doba iznosila 25 (dvadesetpet) dolara.
Korupcija je bila istraživana i u radarski snop istrage je ušao i Kılıçdaroğlu, ali je zbog opšte amnestije decembra 2000, poznate po imenu žene tadašnjeg premijera Ecevita, Rahşan, vuk pojeo magarca. Činjenica da je Kemal Kılıçdaroğlu zloupotrebio sistem i 1997. prijavio svog četrnaestogodišnjeg sina kao zaposlenog, a kasnije 2008. samo deset meseci staro unuče, govori o moralu i njegovom shvatanju države kao Alaj-begove slame. Suočen sa tim, kao poslanik parlamenta, odgovorio je u stilu kvalitetnog teflona: “Etički to nije ispravno, ali to ne može meni oduzeti pravo da volim svoje unuče.[3]
Zapravo priča o koronarnim stentovima je najbolje i višeslojno objašnjenje osnovne turske političke podele, koja se uvek maskira nečim kako bi (surova) realnost bila nedokučiva čak i za deo domaće publike, da ne govorim o beslovesnim strancima opterećenim (najčešće i u najvećem broju), orijentalizmom, islamofobijom, istorijskim mitovima (pre svega o ćaći nacije) i sličnim bagažom.
Naime, ono što je (samoproklamovana) elita izgubila novembra 2002. dolaskom Partije pravde i razvoja (AKP) na vlast, su samo i isključivo političke poluge, koja su toj eliti (samoproglašenim “vlasnicima” republike) omogućavale da se raspoređuje na mesta sa kojih će besomučno pljačkati državu, držati je daleko ispod njenih potencijala i ovisnom o kreditima MMF-a. Istom prilikom Zapad je izgubio klijent državu koja na naredbu “skoči!” pita “koliko visoko?”[4]
Sa druge strane sečenje korupcije na tom najvišem i verovatno srednjem nivou (niko nije lud da tvrdi da je Turska “corruption-free”) je donelo/oslobodilo ogromnu količinu novca. Sto puta više naplaćeni koronarni stent je u neku ruku iako ilustrativan i trivijalan primer, jer samo se može naslutiti kolike pare su nestajale u velikim infrastrukturnim projektima.
Statistika je neumoljiva i brojke govore za sebe. U deceniji pre AKP je u Turskoj izgrađeno 600 (šest stotina) kilometara asfaltnih puteva – dakle, prosek 60 km godišnje. U prvoj deceniji AKP-a to je bilo 17.000 (sedamnaest hiljada) kilometara. Uz to Turska je u toj deceniji vratila celokupan dug MMF-u (oko 23 milijarde dolara), utrostručila BND, smanjila broj siromašnih (<3$ dnevno) sa dvocifrenog na jedan i po procent.[5]
Političkih i socijalnih promena na bolje su, čini mi se, najsvesniji stranci koji su dovoljno dugo ovde da znaju kako je to izgledalo pre 2002. U tom smislu preporučujem tekstove Adama McConnela na turskom liberalnom portalu Serbestiyet. Da se ne bi palo na priču o "regresiji" treba znati od čega se krenulo, a univerzitetski prof. istorije moderne Turske, dovoljno intelektualno pošten da nije pod uticajem belih Turaka, je dobro opremljen za to.

Sve to objašnjava popularnost AKP i Erdoğana, kao i odlučnost opozicije da vanparlamentarnim, vanistitucionalnim i otvoreno nasilnim sredstvima podrije ili obori vladu i, ako može, vrati stari (suštinski kompradorski) sistem. Za to imaju nesebičnu podršku međunarodnih medija (stranih vlada i po pravilu veoma selektivnih “ljudCkopravaških” organizacija).
Preko pedeset godina Zapad je bio sasvim zadovoljan fasadom demokratije u Turskoj, u kojoj je izborna sloboda osvojena, ali se izborna volja “korigovala” vojnim pučevima (4 uspešna i 2 neuspešna od 1960.) svaki put kada demokratski izbor počne da predstavlja pretnju samoproklamovanim “vlasnicima” Turske.
Pučevi su uvek bili maskirani “ideološkim” velovima i izmišljenim sukobima. Tako je su pučevi 1971. i 1980. pravdani “crvenom opasnošću” (odnosno sukobom “levičara” i “desničara”), a od je tada “islamizam” predstavljan kao pretnja poretku, čitaj pretnja korumpiranoj oligarhiji. Dok se jedan manji deo lepi na te žvake one su zapravo predstava (ili dimna zavesa) za inostranstvo i kao takva deo lažne dihotomije koja se inače primenjuje na ceo region. Diskurs “islamisti” v.s. “sekularisti” je na domaćem terenu izašao iz upotrebe već tokom prve decenije ovog veka (kao apsurdan i neefikasan). Ovde je naglasak na “domaćem terenu” jer ga opozicija u kontaktima sa beslovesnim strancima i dalje rabi, a oni (stranci) se na njega (diskurs) lepe ko muve na govna, što je u neku ruku “razumljivo” s obzirom na gorepomenuti bagaž.
CHP je uvek bio branilac status quo, jer je u njemu bio zaštićen. Podsećam to je partija koja za skoro 90 godina postojanja nije osvojila NIJEDNE izbore, a istovremeno je uživala u polugama vlasti koje nikako nisu reflektovale ni blizu većine. Uostalom, jedan od kemalističkih pokliča “za narod uprkos narodu” je suština koja objašnjava decenijsku represiju manjine nad većinom. Marš nije ništa drugo do (ponovni) pokušaj stvaranja haosa sa ciljem da iznedri ili situaciju u kojoj bi puč izgledao “opravdan” ili građanski rat. Ništa suštinski novo, jer na tome se radi od 2013.
Nastaviće se (verovatno)
P.S. No i ovaj prvi deo je dovoljno da objasni blok za sve budaletine koje piške firnajz na fakat da “Turci marširaju”, a znaju Tursku sa razglednice, letovanja ili (najgori slučajevi) imaju 1-2 poznanika/prijatelja (koji ih hrane balegom).  
[1] CHP je ćaća nacije osnovao kao jedinu partiju nove republike. Turska je do 1950. bila jednopartijska država (čitaj blago diktatorski režim). Pre primanja u NATO morala je da izgradi barem fasadu demokratije i 1950. je prešla na višepartijski sistem. Prve višestranačke, demokratske i (donekle) fer i slobodne izbore osvaja Demokratska stranka na čijem čelu je bio Adnan Menderes. Izborne uspehe ponavlja još dva puta (kao i džinovske korake u napretku zemlje), da bi ga 1960. oborila vojna hunta i posle kengurskog suda obesila.

CHP
nikad nije osvojio vlast izborima, ali je u vlasti uvek bio. Danas partija tvrdi da je “socijaldemokratska”. Ali se ne odriče 6 Ataturkovh principa koji su simbolično predstavljeni sa 6 strelica na amblemu partije: nacionalizam, populizam, etatizam, republikanizam, reformizam i laicizam. Principi vrište fašizam i ova knjiga nije slučajno napisana. U svakom slučaju nema i nikad nije bilo ni “d” od demokratije u “majndsetu” kemalista.

[2] Deniz Baykal, dotadašnji lider CHP-a je bio primoran na ostavku kada je video kompromitujućeg sadržaja u kojoj nastupaju on (obučen u čarape) i njegova sekretarica (kasnije CHP poslanica) pušten u javnost. Događaj iz videa je tada 2010. bio pluskvamperfekat, ali je skandal bio dovoljan da Baykal da ostavku. U oproštajnom govoru je uputio pozdrave Pennsylvanii (boravištu Fetullaha Gülena), ali fakat skoro niko nije tome pridao značaj tada. Kılıçdaroğlu nije viđen kao kandidat za genseka partije. Sam je izjavljivao kako nije kandidat, da bi samo nedelju dana kasnije to postao i bio izabran.

[3] Dugogodišnji gradonačelnik Ankare, Melih Gökçek, godinama tvrdi da je Kılıçdaroğluova vila sa bazenom u Ankari “zarađena” na poslu sa stentovima. Kılıçdaroğlu, vešto izbegava pitanja na tu temu, ali ne tuži Gökçeka.

[4] Da će Turska krenuti putem nezavisne spoljne politike (balansiranja) bilo je jasno već u proleće 2003. kada je odbila, odlikom parlamenta (a ta odluka je reflektovala volju 96% stanovništva) da učestvuje u agresiji na Irak i da ne dozvoli da njena teritorija bude odskočna daska agresorima.

Kao ilustraciju prljavosti dnevno-političkog međupartijskog nadgornjavanja može poslužiti činjenica da su SVE partije tokom predizborne kampanje (jesen 2002.) obećavale upravo to isto, da bi onda u proleće 2003. opozicija predviđala smak sveta (dobro, ne sveta nego Turske) ako se takva odluka izglasa i listom glasala protiv.


[5] U istom tom periodu je udvostručila broj aerodroma (sa 25 na 52), izgradila solidnu mrežu brzih pruga, nebrojeno bolnica (reformisano zdravstvo je ogledni primer efikasnosti i integracije državnog i privatnog sektora u jedan socijalno odgovorni sistem).